1483407_892916124054202_4552219417189592758_nZovem se Jasmina Mršo i rođena sam u Sarajevu. Kao i moji roditelji, odrasla sam u Starom Gradu, ali za razliku od njihovih, moje mahalsko djetinstvo odigralo se na “memli strani”. Na rodnom Bistriku provela sam svoje predškolske, ratne, đačke i većinu studentskih dana. Za ulicu Bakarevića vežu me najljepše i najbolnije uspomene života. Najstarija sam od tri sestre; moja mama običava reći da ima “dvije prijerantne i jednu poslijeratnu kćerku”. Mama je profesorica njemačkog jezika, a tata diplomirani inžinjer saobraćaja i demobilisani borac.

14388879_1275491562463321_1754081167_nS obzirom da sam imala nepune četiri godine kada je rat počeo, predratnog perioda se ne sjećam mnogo. Znam da sam u jaslice i obdanište išla u susjednu ulicu Hulusina. Ta predškolska ustanova, nekadašnjeg simpatičnog naziva “Bulbuli”, danas je napuštena i ruševna. U prvi razred osnovne škole krenula sam krajem rata, tačnije 20 dana po mom šestom rođendanu. Zbog ratnog stanja bilo je nesigurno održavati nastavu u školskim prostorijama te smo se sastajali po kućama. Sjećam se da smo nekoliko puta nastavu imali i za našim trpezarijskim stolom.

Djetinstvo u mahali podrazumijeva da se igrate na ulici. Ulice su većinom strme, što je super za sankanje zimi, ako snijeg dovoljno napada, ali ne i za igranje s loptom. Igra se prekidala kada god bi naišao auto. Nikada neću zaboraviti kada sam otišla prvi put na Dobrinju kao dijete i vidjela veliko ljubičasto igralište, moram priznati da sam tada pomalo zavidjela dobrinjskoj djeci. Nakon rata smo nabavili satelitsku antenu i počela sam gledati crtiće na stranim jezicima koje sam tako počela učiti. Najprije sam savladala engleski jezik, potom njemački i talijanski, a nešto kasnije španski i katalonski. Mama kaže da nju to nije čudilo, jer sam i kao beba bila pravo blebetalo.

12719593_1152277751451370_4804029070633807321_oPohađala sam Osnovnu školu “Edhem Mulabdić”. Prva sjećanja koja mi zabljesnu pri pomisli na školske dane su ona na takmičenja školskog hora i orkestra na kojima sam učestvovala, nastavnicu Ašidu koja je predavala moj najdraži predmet – Engleski jezik, i naravno, kao i većini đaka te škole, na mirise iz ogromnih dimnjaka Sarajevske pivare koja se nalazi tik uz školsku zgradu. U blizini škole je i devastirani hotel “Nacional”, kojeg sam tada uvijek doživljavala kao hotel duhova. Pamtim i da mi je uvijek bilo krivo što na časovima Sporta nismo mogli igrati odbojke, koja mi je tada bila najdraža, jer je sala premala, a strop s jedne strane prenizak za postavljanje mreže.

 

jasmina-mmmNakon osnovne, krenula sam stopama svojih roditelja i upisala Prvu gimnaziju. Iako sam najbolja bila iz jezičkih predmeta, po završetku gimnazije odlučila sam se ipak za budućnost u zdravstvu. Danas sam aspolventica Farmacije. Jednu godinu studija provela sam u Austriji, kao stipendistkinja Evropske komisije. Često me pitaju zašto nisam ostala, ali uvijek sam znala da ovdje hoću da živim, za bolju i drugačiju BiH.

14188535_1257058604306617_8760502021857662004_oUpravo taj osjećaj me je motivisao da se učlanim u Našu stranku. Tu sam odmah dobila priliku da se upoznam sa načinom na koji funkcioniše lokalna samouprava i kako preko kvalitetnih vijećnika svi mogu pokrenuti razne inicijative. Od svojih inicijativa najradije izdvajam “Budžet za građane”, besplatne jezičke kurseve za nezaposlene mlade, postavljanje novih, bolje raspoređenih kanti za smeće i mapa sa mrežom linijskog prevoza.

Na izborima sam se kandidovala jer obdanište “Bulbuli”, hotel “Nacional” i fiskulturna sala u mojoj osnovnoj školi još uvijek čekaju svoj red za obnovu, dok se djeca iz mahale i dalje igraju na cesti. Kandidovala sam se jer želim biti vijećnica preko koje će građani i građanke moći rješavati najbitnije probleme, kao i realizovati ideje za kvalitetniji život u našoj općini. Naša stranka je sa samo dva vijećnika u Starom Gradu već uradila tako mnogo, zamislite šta bismo mogli kada bi nas bilo više. Izađite na izbore 2. oktobra radi svojih komšiluka!