U svom intervjuu za podgorički list „Monitor“, profesor Nedžad Ibrahimović, koji u Našoj stranci djeluje od njenog osnivanja, dao je svoj osvrt na dešavanja u Bosni i Hercegovini. U svom osvrtu na probleme Bosne i Hercegovine, profesor Ibrahimović, između ostalog, zaključuje da se “izgubio interes za drugoga.”

Između ostalog, Ibrahimović komentira i posljednje proteste, te ono što se događalo nakon njih. „Protesti i sve što se oko njih izdogađalo pokazali su kako Bosna nema radničku klasu, nema autentične radničke sindikate. Neko će reći, “pa, naravno da nema”. Da, ali svima nama u Bosni je i dalje sveprisutni rat tu činjenicu bio temeljito skrivao. Dakle, sindikati su pokazali količinu i dubinu svoje parazitnosti i ovisnosti o ideološkim centrima (u Tuzlanskom kantonu se, npr., sada radi na formiranju “nezavisnog sindikata” radnika), građani su pokazali averziju ka “radničkim” zahtjevima za “uravnilovkom” socijalne politike, prekarni radnici su pokazali patološku autarkičnost i autističnost. Sve je to, meni se čini, tek posljedica nedostatka unutardruštvene komunikacije, te nužne posljedice svih radikalnih i rigidnih politika. Niveliranje društvenih interesa kroz njihovo svođenje na samo etničke/nacionalne impulse (simbole) i posljedično reduciranje socijalne stratifikacije na siromašne i siromašnije na jednoj, i bogate i prebogate, na dugoj strani, ugasilo je interes za drugoga, prema tome, ugasilo je svaku mrvu realne socijalne solidarnosti i saradnje.“

Ibrahimović se osvrće i na pitanja ratnih zločina i prošlosti. „Stid, sram, strah, briga (za drugoga), solidarnost – te imenice već dugo ne stanuju u bosanskohercegovačkim trojezičnim leksičkim korpusima. Postale su arhaične, prokazane i smatraju se patetičnima. Kao što udovice iz plemena Andamaneza (sliči Platonovim pojmovima amnezija, anaminezis, itd) tri godine sa sobom nose lubanje svojih muževa, tako se “tijela BH prošlosti” nosaju ulicama bosanskih gradova. I sve je to tako i toliko kolektivno koliko to jednu mitsku sliku svijeta može zadovoljiti. Samo po sebi je stoga razumljivo da tu više nema mjesta takvim građanskim i artificijelnim, vještačkim riječima i osjećanjima kao što su stid ili bol.”

Profesor Ibrahimović je bio jedan od kandidata delegacije Plenuma građana, koji je tada rekao da je učitelj i da se stidi što je učitelj zbog činjenice da je obrazovanje u našoj zemlju uništeno. Ibrahimović svoj stav pojašnjava: “Podrazumijevao sam da je sistemski uništeno zbog svoje inertnosti, svoje etničke isparcelisanosti, zbog odsustva humanističke komponente u njemu, zbog sistema aparthejda u tvz. “dvjema školama pod jednim krovom”, zbog pauperizacije odgojno-vaspitnoga i prosvjetnoga kadra itd. Nakon što se obrazovanje izdijelilo na trojezično/tropovijesno/tropolitičko, ostalo je potom prepušteno samo sebi. A poznato je kako se entropija (čitaj: “sjebanost”) zatvorenih sistema kontinuirano povećava. Dakle, kaos nam ne gine!”